Slušam ovih dana televizor i pratim internet i te izvještajne portale. Neću nikoga imenovati, ali mislim da svi vode brigu o istim stvarima. Samo svaki za sebe svojstven način. Nisam bio u mogućnosti zbog obaveza toliko pratiti tv program i njegove informativne emisije, kao ni ostala glasila. No, kako sad su mi se obaveze malo smanjile imam više slobodnog vremena. I tako gledam, slušam i čitam. Upališ televizor priča se vrti oko ubojstava, uhićenja Radovana K., oko knjige Nives C., oko povratka Z.Bušića., oko severininog novog albuma i dalje da ne nabrajam. Upališ radio isto govore što i na tv-u samo ih ne vidiš. Otvoriš novine slike istih ljudi gore navedenih i opširni tekstovi o njima i događajima vezanih uz njih. Mislim da su u ovom trenu za naš narod i ovakvo stanje u društvu toliko ne bitne stvari. A mi smo toliko vezani uz takve događaje da je to nemoguće. To nam je bitnije od svega ostalog što je puno važnije. Evo krenut ću redom. Uhićenje Radovana Karađića. Čovjeka koji je odlukom međunarodne zajednice krajem 1996 praktički pušten da pobjegne. Da bi se lakše zataškale njihove pogreške u to vrijeme. Koje su danas pogubne za ovaj dio Europe. Čovjek koji je odgovoran za smrt tolikog broja ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Koji 12 godina živi u centru Beograda. Sa hrvatskim dokumentima. Kakav politički debakl i za srpsku vlast ali i za našu. Pa kome mi to izdajemo dokumente. Ali ok, nadam se da će bar dio pravde zadovoljiti. Ali zasmetalo me da čovjek koji je toliko zla učinio. Toliki prostor dobije u našim medijima. Čovjek koji je sa svojim paravojnim postrojbama ubijao i naš i bošnjački narod. A u isto vrijeme da li se pita tko koliko je branitelja kruha gladno u ovoj državi koju su stvarali. Koliko njih je u zadnjih 6 mjeseci na sebe diglo ruku. Nitko se više to ne pita. I kada neki branitelj učini nešto sebi, u najgorem slučaju počini samoubojstvo što zbog financijskih razloga, što zbog posljedica rata. Odamo im počast na sprovodu, održimo govore i tu prestaje sve. I tih ljudi se sjetimo samo u vrijeme izbora i drugih kvazi - prigoda koje nemaju koristi za naše branitelje već samo za političare. Jedna od vrlo žalosnih činjenica u našem društvu. Koje je toliko europsko. Druga stvar, knjiga gospođe Nives. Ma tu mi ništa nije zasmetalo njezino pisanje knjige, njezino pojavljivanje u javnom životu. Ona je za mene kao i svaka druga javna osoba i sa svojim manama i vrlinama. Ali ono što me toliko čudi, tj. više me ne čudi. Je to naše zgražanje na temu knjige i svega onoga što se nalazi u knjizi. U javnosti svi glumimo anđele, velike svetce i katolike vjernike. Koji su bezgrešni pred društvom. Ali da li su pred Bogom mislim da ne. Pa što u toj knjizi ima čudno. Po meni ništa jer ta knjiga samo na neki način tj. u velikom djelu opisuje stvarno stanje našeg društva i sad netko neka kaže da nije tako. Kad svi znamo što se događa iza kulisa posla, obitelji, prijatelja i ostalih stvari. Totalno smo srušili sustav vrijednosti u ovom društvu. Kulturna razina nam je svedena na minimum ukusa, a prešli smo granicu maksimuma neukusa. I mi se idemo zgražati i osuđivati knjigu gospođe Nives. Vrlo dvolično od ovog društva.I u ovom slučaju pokazujemo svoju europsku pripadnost i kulturu. Zadnji slučaj gospodina Bušića. Čovjeka koji je protjeran iz SAD-a, znamo svi zbog čega. Ali nije me to intrigiralo. Intrigiralo me to što mi svima organiziramo dočeke, slavimo sve i svakoga. A samo ono što trebamo ne slavimo. Opet ću se dotaknuti naših vojnika koji su ginuli za ovu zemlju, naših vojnika koji na sebe dižu ruke. Tko njima organizira dočeke. Tko njih slavi. Slavimo mi njih samo kako. Uveli smo tolike nacionalne praznike. Pogotovo obljetnica oslobodilačeke akcije Bljesak i Oluja. Gdje sau naši dečki, očevi, braća i sinovi ginuli. I onda kad vidim način na koji se obilježava taj dan dođe mi da se sramotim. Jer kako kaže jedna istočna pjesma tj. narodnjak svi su tu a tebe nema. Tako i na tim obilježavanjima. Cijeli državni vrh je tu, ali nema onih koji su golim rukama i s lovačkim puškama išli na tenkove u Vukovaru. Koji su se borili kao David protiv Golijata. Gdje su oni, za njih mjesta nema. Čovjek koji je omogućio da sad slobodno hodanmo ovom zemljom, sjetit ćemo ga se kad digne ruku na sebe i kad opet taj žalosni događaj isoristimo za svoj profit i razne govore. Kako žalosno od našeg naroda. I mi smo nacionalno nastrojen narod. Nismo mi nacionalno ništa. Jer mi se ponosimo svime što ne trebamo, a ono čime se možemo i moramo ponositi to gazimo. I čudimo se kad nas mnogi nazivaju balkancima. Po meni nije više pojam Balkana vezan uz teritorij nego uz način življenja, ponašanja nada sve kulture. A mi to nemamo. I kao zadnji slučaj je novi album gđice Severine. Ma što je toliko divnno toliko na tom albumu. Zašto je njemu potrebna tolika pažnja. Opet ću reći svatko u svom životu ima pravo raditi što hoće pa tako i Severina, njezin privatan život me se uopće ne tiče. Ali ok, ako smo dotle došli. Kad toliku pažnju posvećujemo njezinom novom albumu. Zašto ne posvećujemo i toliku pažnju medija i našim tradicionalnim pjesmama, običajima i svemu ostalome vezano uz to. Ne, naprotiv sramota je slušati npr. ovdje u mom slavonskom kraju kad u svom automobilu do daske pojačam pjesmu tri livade, ili odavno sm ograničari stari i slično. Ljudi me s tolikim podsmjehivanjem gledaju, jer za njih je to seljački, balkanski i krajnje nekulturno. A kad budem u Njemačkoj pa vidim kako njemci slave svoje običaje kako se diče svojim običajima, nošnjom. Nas je sramota obući nošnju i kad je kakva pripredba a kamoli ovako. A toliko sam npr u Njemačkoj vidio ljudi, maldih i starih koji i nedjeljom obuku svoje nacionalne odore i idu u šetnju gradom, izlaze na kolače i slično. a mi se toliko dičimo iza pozornice kakvog događaja. Ili kad sjedimo za stolom joj ja sam Hrvat ja volim svoju domovinu. Ja se dičim s njome. A kada mu kažeš obuci narodnu nošnju zapleši u kolu, ajme kao da si mu uvrijedio majku, ubio oca. Hehehe. Ne znam što reći osim, da prestanemo kriviti druge za naše probleme. Pa mi sami smo si krivi, a ne nitko drugi pogotovo ne Europa. Jer oni nama ne zatiru put za očuvanje naše tradicije i običaja već mi sami. Naše gospodarstvo propada iz dana u dan. Naši seljaci više ne mogu naći načina da prežive i proizvode. Sav sustav se ruši. Ali mi smo okrenuli leđa tome, i posvetili se toliko banalnim stvarima. Da krajnje je pitanje dokle i kuda vodi ovaj svijet i ovaj sustav vrijednosti, bolje rečeno sustav ne vrijednosti. |
Lijepi pozdrav svima. Nije me dugo bilo što zbog obiteljskih ali i poslovnih obaveza, a i kad sam nekad imao malo vremena iskoristio sam ga samo za sebe. Više sam vrijeme posvetio sebi. Mnogo stvari se od zadnji puta u mom životu dogodilo, neke su imale veći utjecaj a neke manji na mene i moje razmišlljanje. Jedna stvar koju čovjek mora shvatiti je da nije sam na svijetu. A danas mnogi kao da to ne shvaćaju. Ljudi se sve više zatvaraju u neke svoje idealne svijetove. Daleko od stvarnosti. I doprijeti do takvih ljudi je čisto na kraju nemoguće. I sma ponekad znam zalutati u svoje vode, ali hvala Bogu u mom životu se uvijek mora desiti nešto što me zdrma i probudi iz takbog sanjarenja i idealnog svijeta koji više ne postoji i nije niti po čemu moguće da postoji. Moja vječna tiha patnja, i kao pitanje broj jedan je riječ ljubav i sve vezano uz nju. Mogu se po mojoj glavi vrtiti razne teme, ali ono što mene kao čovjek fascinira je ta riječ i življenje te riječi. Ali gledajući sebe i svoj život. Gledajući svoje prijatelje, i sveukupno mlade. Ta riječ kojoj su me učili od malih nogu što znači i što treba predstavljati u životu. Gubi svoje značenje u današnjem svijetu. Hvala Bogu odrastao sam u društvu koji mnogi od muških nisu imali niti će ikada imati. Jer odrasti kao muškarac samo u muškom društvu je sasvim drugačije od odrastanja kao u muškom i ženskom društvu. Imao sam priliku vidjeti obje strane medalje. Lakše si objasniti i pojasniti sliku ljubavi i njezinog značenja. Iako je pradavna parodija da su muškarci okorjela đubrad koja ne poznaje taj svijet. Jedna velika greška današnjeg vremena. Nije da branim muški rod. Niti ga branim niti ga hvalim jer svaki je pojedinac slučaj za sebe, kako u ženskom tako i u muškom svijetu. Ali danas kao da je došlo do psihološkog zastoja u ljudskim glavama. Kao da svi žele izbrisati tu riječ iz svoje glave. Koliko puta sam zadnje vrijeme čuo i od djevojaka i od muških u vezi sam samo da bih imao nekoga ali ja prema toj osobi ništa ne osjećam. I još se nadoveže na kraju na tu svoju izjavu, ako treba sutra ću sve uništiti i krenuti dalje. Ajme, pa sve je postalo kao nekakva pc igrica. izgradi, bori se za to i onda kad ti seviše ne sviđa samo ugasi pc i gotovo. Nema više, ako želiš dalje upali ponovno pc i pokreni igricu ali opet ispočetka. Imam osjećaj da ljubav postaje svijet bez osjećaja. Svijet u kojem dominira nemoral i osjećaj superiornosti. promijeniti što više partnera biti sa što boljom djevojkom ili bogatijim frajerom. I što je nasmiješnije to više nitko niti ne skriva. Naprotiv možeš čuti izjave tipa ako oni mogu mogu i ja to raditi. Kud svi tu i mali mujo, hehe. što to ljubav postjae. hoće ili ikada više poimanje ljubavi biti kao što je nekada bilo. Hoće se u glavam ljudi ponovno taj sklop vratiti u normalu ili će sam sebe u ovom tehnološki razvijenom svijetu unazaditi. Jer sve što je prije bilo normalno i lijepo kod ljudi i u ljudskom rodu danas postaje nenormalno i nepoželjno. Pa tako i ljubav, čim se rodi između dvoje ljudi netko je od njih dvoje mora uništiti ili čak vrlo često neka treća osoba. Današnje veze se grade na tako klimavim temeljima, kao kula od karata na hrpi pustinjskog pijeska. Sve je divno i bajno ali mali dašak vjetra i sve nestaje. Tako se ljubav ne gradi, ali ako taj vjetar to i učini borba da to ponovno izgradiš je dokaz tvoje ljudskosti i ljubavi. Ali danas mnogi tome okreću leđa i nestaju. Kao zvijezda s neba u ranu zoru. Meni moji prijatelji govore ma sve će biti ok treba vjerovati, i iskreno ja još duboko u sebi vjerujem u te stvari, ali ih pokazati javno je postalo zabranjeno jer ako pokažeš nekome da imaš imalo ljudskosti u sebi to iskoristi za svoj egoizam i licemjerje. |
Ovih dana kao i uvijek kad mi ovakve teme padaju na pamet mi se vrti svašta po glavi, stvarno ponekada razmišljam o pametnim stvarima. Ali tada dođem do takvih glupi zaključaka ponekad, a nekad razmišlja o glupostima pa dođem do pametnih zaključaka. I tako ovih dana mi se vrti baš neka čudan stvar u glavi, i pokušavam naći sredinu u tome. Ali ne mogu tu stvar staviti ni na glupu stranu ali ni na pametnu. Od pamtivijeka ljudi imaju neke poslovice, svaka ona za sebe ima neko značenje. Za svaki narod nešto drugo znači. Ali sve u svemu dok je ljudi bit će i poslovica i izreka raznih i razumljivih normalnom čovjeku do onih za koje treba dešifrirati značenje a kamoli smisao. E sad da ja prijeđem na ono što se meni mota po glavi. Naravno, kod mene su teme uvijek nekako vezana uz ljubav pa tako i ova. Jedan od poslovica kaže "Kad se najmanje nadaš netko će ti ući u život", a druga glasi "Ako digneš ruke od svega nećeš ništa ni postić". Dvije izreke na neki način, možda nisu izreke nekakve posebne ali toliko često ih čujem da ne znam gdje bi ih smjestio, no dobro. Svaka ta izreka govori suprotno, dovodi ih njihovo značenje u konačnici u sukob. Jedna kaže da kad se najmanje se budeš nadao netko će ti doći u život, netko će tebe naći i usrećit će te.Znači trebao bi prestati se nadati uopće razmišljati o tome što želim. I tek onda će se to ostvariti. I evo suprotnosti jer ona druga izreka kaže da ne smiješ odustati, da se treba boriti i da će se to onda tek ostvariti. Ne negiram niti jednu od te dvije izreke u svakoj ima nešto istine, ponekad. Ali ta dvostrukost tako mi je smiješna i nejasna jer jedna ti govori odustrani druga idi naprijed. I onda tako kroz život ti dolaze brojni događaji situacije i sve i svašta. I uvijek se nađe netko tko će ti reći ili jednu ili drugu, i koga onda poslušati. Jedni govore ovo drugi ono. Kao stariji su iskusniji treba ih poslušati. Ali ok kad jedno starije ti govori, ali ako ih bude više ajme tek onda budeš zbunjen. I sad gjde je tu sredina, da li ja pokušavam između dvije nemoguće stvari naći sredinu, ali opet te dvije stvari su tako često koriste u identičnoj situaciji. Jesam možda u krivu ispravite me slobodno. Uhvatio sam se toga kao pijan plota, ali kao što stari jludi stari kažu i na plotu svašta piše pa ne mora biti istina. Tako i to to su izjave koje jako dugo postoje, ali da lisu istinite ili ne . Hm? Teško je to reći ponekada jesu ponekad nisu. Ja volim često reći niti jedna od te dvije koliko sam do sada u svom životu pratio takve stvari ne vrijede, tj. nisu vrijedile do sada. Tako da ne vjerujem u njihovu snagu i točnost niti sad baš. Ali nekako me muči ta suprotnost tih izreka. Ja ću nastaviti tražiti svoju sredinu u vezi ovoga moram naći svoj odgovor, ali nekako mi je ta tema bila zanimljiva i morao sam je podijeliti s vama, možda je i glupa a ne znam. Vi recite svoje mišljenje baš me zanima. |
Nakon par tjedana lijepog vremena i sunčanih dana, došli su oni kao nezvani gosti, noseći sa sobom nešto uvijek novo. Nešto drugačije. Iako mnogi od nas ne vole kišu oblačno vrijeme, jer djeluje previše zamorno, monotno, ponekad tužno i hladno. Oni uvijek dolaze ne pitajući nas da li ih želimo nad svojim nebom. Putuju nebeskim prostranstvima. Vjeter ih nosi, baca, tjera na sve strane. Nekad dobrodošli nekada toliko dosadni. gledam ih kako plove nebeskim plavetnilom. Ponekad svi zajedno, ponekad svaki za sebe. Gledam ih i razmišljam na što me podsjećaju ti oblaci?. Podsjećaju me najviše na ljude. Koji kao i oblaci nezvani i neželjeni ulazimo jedni drugima u život nekad noseći radost nekada tugu. Stalno se pitam da li je to igra života da i nas vjetar života nosi tamo vamo kao o vjetar na nebu koji nosi oblake. Možemo li svojim životom sami upravljati ili smo osuđeni na taj vjetar koji će nas nositi bez pitanja i našeg odobrenja malo vamo malo tamo. Kao što ovi kišni oblaci prolaze nebom, dolazeći o odlazeći i svaki puta ponovno i opet ponovno. Svaki puta sve je isto samo malo različito, jer se vremena mijenjaju. tako i ljudi ne dolaze isti ljudi u naše živote, uvijek se pojavi netko novi, ali opet s jedne strane sve se svodi na isto, ili na dobro ili na zlo. Putuju oblaci putuju i ljudi ovim zemaljskim životom, htijeli ili ne jednima nosimo radost drugima tugu.b Jedni drugima sudimo, ali sebe ne vidimo, jer ipak taj vjetar života nas prisiljava ponekad da idemo i protiv svoje volje. Iako znamo da to nije uredu. Ipak to činimo. Kao što svaki oblak na nebu ima svoj put iako on sam ne zna što ga čeka, tako i svatko od nas ima svoj put koji je negdje kod Boga zapisan, ipak ne znamo mi sami gdje je sljedeće nebo tko je ispod tog neba nad kojim ćemo mi raširiti svoje oblake, hoćemo toj osobi donijeti radost ili tugu. Ta veličanstvenost života je u neznanju. Oduvijek tragamo za odgovorima. Ali koliko god tragali pitanja je sve više, a odgovora sve manje. Koliko god htijeli saznati što će biti zašto se to dogodilo nikada tu tajnu nećemo otkriti nije naše da ju otkrivamo, nego da ju živimo. Kao oblacina nebu da putujemo ne razmišljajući kuda idemo, nego da uhavatimo život pod ruku i njega se čvrsto držimo, jer nas može već sutra vjetar života ostaviti negdje daleko u nebeskim prostranstvima.Iako ne volimo te oblake, i mi smo kao oni jer kad uđemo u nečiji život on ne zna što smo mu donijeli, tako i ti oblaci ne znamo što nose nešto novo, no je li to dobro ili loše, nije na nama da sudimo o njima sve je to Božja volja. |
U snovima |
Ove pjesme su izraz mojih osjećaja, nastale su jako davno, ali kad ih sad čitam vidim sebe u svakoj riječi u svakom stihu pjesme. Podijelit ću neke pjesme s vama. Nadam se da će vam se svidjeti. |
Tekst sjena, vrlo neobičan tekst za mene i moj način pisanja. Ali tih dana bio sam sam u sebi u nekoj potrazi za nekim odgovorima, zbog svih događaja u mom životu koji su se zbili, neki vama znani neki ne. I onda se u meni počelo javljati pitanje kako samom sebi dati odgovor. Jer s kime sm god razgovarao o svemu ne samo o sebi, već o svima nama sa svojim prijateljima. Nitko mi nije ponudio neki odgovor koji bi u meni zaigrao maštu koji bi me trgnuo iz ovog sivila u kojem sam. Nije da ti odgovori su bili krivi, nego ja sebe nisma vidio u tim odgovorima, u tim mogućnostima. I onda sam odlučio se na razmišljanje o tome. I tako kroz moju glavu se vrtio cili moj život. I tako dok sam razmišljao o sebi počele su mi navirati teme o kojima bih mogao pisati. I tako par dana se meni to vrtilo u glavi, jednu večer sjedim na kavi s društvom i odjednom mi se počela motati riječ sjena po glavi. I tako počeo sam tu sjenu staviti negdje u te priče tekstove koji su mi se vrtili po glavi. Prvotna ideja teksta o sjeni nije trebala biti ovakava. tekst je trebao biti napisan na način tipičan meni i mom pisanju. Ali kad sam tu večer sjeo za komp i počeo pisanje, iz mene je samo izlazilo i ono idem napisati tekst do kraja pa kako ispadne. I došli smo do ove situacije tekst je napisan i objavljen i ja sam vam obećao dati pojašnjenje teksta. Pa ajmo ovako. Odmah da na početku razjasnim jednu stvar. Sjena možemo biti i mi ali možemo biti i mačak stari. Ovisno kako nam je u životu. Ali ako smo sjena kao u ovoj priči koja luta i traži drugi dio sebe. Tu sam htio reći da i kad prođemo što ljudi znaju reći sito i rešeto, iapk nije sve gotovo i baš onda kad nas i zadnji kap snage ostavi i mislimo to je to. Može nam se život okrenuti. Ali opet neće to doći samo od sebe, kao ni u priči koju sam napisao. Iako je ovo surovo vrijeme, i ljudi se sve više zatvaraju u sebe, nekad treba riskirati i pustiti nekoga u svoj život. mnogi kažu da ali to nije to. Znam i razumijem da nije to. Ali tko kaže da ne može biti, može na početku biti grozno a kasnije divno i savršeno samo treba pogledati životu u oči, možda će nas opet sruštiti ali ne treba stati, možda tzv. stari mačak ovaj put baš nas čeka. Život je takav da se igra i da ne bira igrače u toj igri. Jedan dan imaš sve drugi ništa ali ne mora značiti da je tu kraj. Mačak, uvijek su se mačke vezale uz mistične priče. Od Eipta do tzv. vještica. Ali i sami smo svjedoci kako su mačke mudre i pametne životinje. I kako će tu svoju vještinu i znanje znati iskoristiti. Zato sam u priču stavio i tog starog mačka. Gdje i mi možemo biti mačak. S njime sam htio reći. Ma koliko god bilo nam dobro u životu sve bilo sjajno, ili kako mnogi znaju reći ma boli me ona stvar za sve meni je sve ravno. I tu stranu razumijem. Ali opet biti ravnodušan prema svemu i svakomu nije dobro. Jer sutra je nova stranica možda ta stranica života neće biti ispisana lijepim slovima i bit ćemo sami i odbačeni, nećemo imati se kome obratiti. Zato treba uvijek u životu biti spreman pružiti ruku. Jr možda je ta sjena koja će doći u naš život ono što čekamo, kao što je stari mačak u priči čekao te večeri na starom plotu. Imati sve a nemati ljubavi je kao ptici biti bez krila. Tako i u mojoj priči o sjeni, samo kad pogledamo na kraju na što nam se svede život, da dio sebe damo nekome. Bez obzira na sve. Imati sve u životu a sebe ne dati s nekim podijeliti, ma kao da nisi živio. Biti sam u sebi i sebe gledati u ogledalu ma je dobro nekad ali cijeli život. Kakav je to život, pun praznine. No, svatko bira svoj put i što će uraditi, nikome neću reći da mora nešto učiniti tako niti sada. Ali svi smo mi na kraju života mnogo put bili sjena ili mačak. Pogledajte samo svoj život do sada. Iako smo mladi, prošli smo mnogo toga. Možda nas sutra čeka tuga ili sreća, ovisno što nam je život priredio, ne treba odustati treba ići naprijed. Nemojte dopustiti da vas uništi netko ili nnečija djela i riječi ma koliko boljele. Po konju koji je dobio sto puta batina što je još deset, ma nek udaraju ali mom srcu ništa ne mogu. Ja sam ovakav kakav sam i neće me u vremenu ostaviti iako sam bio na dnu kao i mnogi od vas možda je vrh daleko ali isplati se ako ne zbog ikoga onda zbog sebe |
< | srpanj, 2008 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
free web page counter |
design by Lanna