subota, 26.07.2008.

Nacionalno slavlje kulturološkog primitivizma ili samo puka istina???

Slušam ovih dana televizor i pratim internet i te izvještajne portale. Neću nikoga imenovati, ali mislim da svi vode brigu o istim stvarima. Samo svaki za sebe svojstven način. Nisam bio u mogućnosti zbog obaveza toliko pratiti tv program i njegove informativne emisije, kao ni ostala glasila. No, kako sad su mi se obaveze malo smanjile imam više slobodnog vremena. I tako gledam, slušam i čitam. Upališ televizor priča se vrti oko ubojstava, uhićenja Radovana K., oko knjige Nives C., oko povratka Z.Bušića., oko severininog novog albuma i dalje da ne nabrajam. Upališ radio isto govore što i na tv-u samo ih ne vidiš. Otvoriš novine slike istih ljudi gore navedenih i opširni tekstovi o njima i događajima vezanih uz njih. Mislim da su u ovom trenu za naš narod i ovakvo stanje u društvu toliko ne bitne stvari. A mi smo toliko vezani uz takve događaje da je to nemoguće. To nam je bitnije od svega ostalog što je puno važnije. Evo krenut ću redom. Uhićenje Radovana Karađića. Čovjeka koji je odlukom međunarodne zajednice krajem 1996 praktički pušten da pobjegne. Da bi se lakše zataškale njihove pogreške u to vrijeme. Koje su danas pogubne za ovaj dio Europe. Čovjek koji je odgovoran za smrt tolikog broja ljudi na prostoru bivše Jugoslavije. Koji 12 godina živi u centru Beograda. Sa hrvatskim dokumentima. Kakav politički debakl i za srpsku vlast ali i za našu. Pa kome mi to izdajemo dokumente. Ali ok, nadam se da će bar dio pravde zadovoljiti. Ali zasmetalo me da čovjek koji je toliko zla učinio. Toliki prostor dobije u našim medijima. Čovjek koji je sa svojim paravojnim postrojbama ubijao i naš i bošnjački narod. A u isto vrijeme da li se pita tko koliko je branitelja kruha gladno u ovoj državi koju su stvarali. Koliko njih je u zadnjih 6 mjeseci na sebe diglo ruku. Nitko se više to ne pita. I kada neki branitelj učini nešto sebi, u najgorem slučaju počini samoubojstvo što zbog financijskih razloga, što zbog posljedica rata. Odamo im počast na sprovodu, održimo govore i tu prestaje sve. I tih ljudi se sjetimo samo u vrijeme izbora i drugih kvazi - prigoda koje nemaju koristi za naše branitelje već samo za političare. Jedna od vrlo žalosnih činjenica u našem društvu. Koje je toliko europsko. Druga stvar, knjiga gospođe Nives. Ma tu mi ništa nije zasmetalo njezino pisanje knjige, njezino pojavljivanje u javnom životu. Ona je za mene kao i svaka druga javna osoba i sa svojim manama i vrlinama. Ali ono što me toliko čudi, tj. više me ne čudi. Je to naše zgražanje na temu knjige i svega onoga što se nalazi u knjizi. U javnosti svi glumimo anđele, velike svetce i katolike vjernike. Koji su bezgrešni pred društvom. Ali da li su pred Bogom mislim da ne. Pa što u toj knjizi ima čudno. Po meni ništa jer ta knjiga samo na neki način tj. u velikom djelu opisuje stvarno stanje našeg društva i sad netko neka kaže da nije tako. Kad svi znamo što se događa iza kulisa posla, obitelji, prijatelja i ostalih stvari. Totalno smo srušili sustav vrijednosti u ovom društvu. Kulturna razina nam je svedena na minimum ukusa, a prešli smo granicu maksimuma neukusa. I mi se idemo zgražati i osuđivati knjigu gospođe Nives. Vrlo dvolično od ovog društva.I u ovom slučaju pokazujemo svoju europsku pripadnost i kulturu. Zadnji slučaj gospodina Bušića. Čovjeka koji je protjeran iz SAD-a, znamo svi zbog čega. Ali nije me to intrigiralo. Intrigiralo me to što mi svima organiziramo dočeke, slavimo sve i svakoga. A samo ono što trebamo ne slavimo. Opet ću se dotaknuti naših vojnika koji su ginuli za ovu zemlju, naših vojnika koji na sebe dižu ruke. Tko njima organizira dočeke. Tko njih slavi. Slavimo mi njih samo kako. Uveli smo tolike nacionalne praznike. Pogotovo obljetnica oslobodilačeke akcije Bljesak i Oluja. Gdje sau naši dečki, očevi, braća i sinovi ginuli. I onda kad vidim način na koji se obilježava taj dan dođe mi da se sramotim. Jer kako kaže jedna istočna pjesma tj. narodnjak svi su tu a tebe nema. Tako i na tim obilježavanjima. Cijeli državni vrh je tu, ali nema onih koji su golim rukama i s lovačkim puškama išli na tenkove u Vukovaru. Koji su se borili kao David protiv Golijata. Gdje su oni, za njih mjesta nema. Čovjek koji je omogućio da sad slobodno hodanmo ovom zemljom, sjetit ćemo ga se kad digne ruku na sebe i kad opet taj žalosni događaj isoristimo za svoj profit i razne govore. Kako žalosno od našeg naroda. I mi smo nacionalno nastrojen narod. Nismo mi nacionalno ništa. Jer mi se ponosimo svime što ne trebamo, a ono čime se možemo i moramo ponositi to gazimo. I čudimo se kad nas mnogi nazivaju balkancima. Po meni nije više pojam Balkana vezan uz teritorij nego uz način življenja, ponašanja nada sve kulture. A mi to nemamo. I kao zadnji slučaj je novi album gđice Severine. Ma što je toliko divnno toliko na tom albumu. Zašto je njemu potrebna tolika pažnja. Opet ću reći svatko u svom životu ima pravo raditi što hoće pa tako i Severina, njezin privatan život me se uopće ne tiče. Ali ok, ako smo dotle došli. Kad toliku pažnju posvećujemo njezinom novom albumu. Zašto ne posvećujemo i toliku pažnju medija i našim tradicionalnim pjesmama, običajima i svemu ostalome vezano uz to. Ne, naprotiv sramota je slušati npr. ovdje u mom slavonskom kraju kad u svom automobilu do daske pojačam pjesmu tri livade, ili odavno sm ograničari stari i slično. Ljudi me s tolikim podsmjehivanjem gledaju, jer za njih je to seljački, balkanski i krajnje nekulturno. A kad budem u Njemačkoj pa vidim kako njemci slave svoje običaje kako se diče svojim običajima, nošnjom. Nas je sramota obući nošnju i kad je kakva pripredba a kamoli ovako. A toliko sam npr u Njemačkoj vidio ljudi, maldih i starih koji i nedjeljom obuku svoje nacionalne odore i idu u šetnju gradom, izlaze na kolače i slično. a mi se toliko dičimo iza pozornice kakvog događaja. Ili kad sjedimo za stolom joj ja sam Hrvat ja volim svoju domovinu. Ja se dičim s njome. A kada mu kažeš obuci narodnu nošnju zapleši u kolu, ajme kao da si mu uvrijedio majku, ubio oca. Hehehe. Ne znam što reći osim, da prestanemo kriviti druge za naše probleme. Pa mi sami smo si krivi, a ne nitko drugi pogotovo ne Europa. Jer oni nama ne zatiru put za očuvanje naše tradicije i običaja već mi sami. Naše gospodarstvo propada iz dana u dan. Naši seljaci više ne mogu naći načina da prežive i proizvode. Sav sustav se ruši. Ali mi smo okrenuli leđa tome, i posvetili se toliko banalnim stvarima. Da krajnje je pitanje dokle i kuda vodi ovaj svijet i ovaj sustav vrijednosti, bolje rečeno sustav ne vrijednosti.

- 13:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.07.2008.

Što to ljubav postaje???

Lijepi pozdrav svima. Nije me dugo bilo što zbog obiteljskih ali i poslovnih obaveza, a i kad sam nekad imao malo vremena iskoristio sam ga samo za sebe. Više sam vrijeme posvetio sebi. Mnogo stvari se od zadnji puta u mom životu dogodilo, neke su imale veći utjecaj a neke manji na mene i moje razmišlljanje. Jedna stvar koju čovjek mora shvatiti je da nije sam na svijetu. A danas mnogi kao da to ne shvaćaju. Ljudi se sve više zatvaraju u neke svoje idealne svijetove. Daleko od stvarnosti. I doprijeti do takvih ljudi je čisto na kraju nemoguće. I sma ponekad znam zalutati u svoje vode, ali hvala Bogu u mom životu se uvijek mora desiti nešto što me zdrma i probudi iz takbog sanjarenja i idealnog svijeta koji više ne postoji i nije niti po čemu moguće da postoji. Moja vječna tiha patnja, i kao pitanje broj jedan je riječ ljubav i sve vezano uz nju. Mogu se po mojoj glavi vrtiti razne teme, ali ono što mene kao čovjek fascinira je ta riječ i življenje te riječi. Ali gledajući sebe i svoj život. Gledajući svoje prijatelje, i sveukupno mlade. Ta riječ kojoj su me učili od malih nogu što znači i što treba predstavljati u životu. Gubi svoje značenje u današnjem svijetu. Hvala Bogu odrastao sam u društvu koji mnogi od muških nisu imali niti će ikada imati. Jer odrasti kao muškarac samo u muškom društvu je sasvim drugačije od odrastanja kao u muškom i ženskom društvu. Imao sam priliku vidjeti obje strane medalje. Lakše si objasniti i pojasniti sliku ljubavi i njezinog značenja. Iako je pradavna parodija da su muškarci okorjela đubrad koja ne poznaje taj svijet. Jedna velika greška današnjeg vremena. Nije da branim muški rod. Niti ga branim niti ga hvalim jer svaki je pojedinac slučaj za sebe, kako u ženskom tako i u muškom svijetu. Ali danas kao da je došlo do psihološkog zastoja u ljudskim glavama. Kao da svi žele izbrisati tu riječ iz svoje glave. Koliko puta sam zadnje vrijeme čuo i od djevojaka i od muških u vezi sam samo da bih imao nekoga ali ja prema toj osobi ništa ne osjećam. I još se nadoveže na kraju na tu svoju izjavu, ako treba sutra ću sve uništiti i krenuti dalje. Ajme, pa sve je postalo kao nekakva pc igrica. izgradi, bori se za to i onda kad ti seviše ne sviđa samo ugasi pc i gotovo. Nema više, ako želiš dalje upali ponovno pc i pokreni igricu ali opet ispočetka. Imam osjećaj da ljubav postaje svijet bez osjećaja. Svijet u kojem dominira nemoral i osjećaj superiornosti. promijeniti što više partnera biti sa što boljom djevojkom ili bogatijim frajerom. I što je nasmiješnije to više nitko niti ne skriva. Naprotiv možeš čuti izjave tipa ako oni mogu mogu i ja to raditi. Kud svi tu i mali mujo, hehe. što to ljubav postjae. hoće ili ikada više poimanje ljubavi biti kao što je nekada bilo. Hoće se u glavam ljudi ponovno taj sklop vratiti u normalu ili će sam sebe u ovom tehnološki razvijenom svijetu unazaditi. Jer sve što je prije bilo normalno i lijepo kod ljudi i u ljudskom rodu danas postaje nenormalno i nepoželjno. Pa tako i ljubav, čim se rodi između dvoje ljudi netko je od njih dvoje mora uništiti ili čak vrlo često neka treća osoba. Današnje veze se grade na tako klimavim temeljima, kao kula od karata na hrpi pustinjskog pijeska. Sve je divno i bajno ali mali dašak vjetra i sve nestaje. Tako se ljubav ne gradi, ali ako taj vjetar to i učini borba da to ponovno izgradiš je dokaz tvoje ljudskosti i ljubavi. Ali danas mnogi tome okreću leđa i nestaju. Kao zvijezda s neba u ranu zoru. Meni moji prijatelji govore ma sve će biti ok treba vjerovati, i iskreno ja još duboko u sebi vjerujem u te stvari, ali ih pokazati javno je postalo zabranjeno jer ako pokažeš nekome da imaš imalo ljudskosti u sebi to iskoristi za svoj egoizam i licemjerje.

- 10:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 20.06.2008.

Glazbeni sveukus ili novac je postao pjesma?

Odlučio sma se dotaknuti nekih stvari kojih se baš nisam doticao u svojim dosadašnjim tekstovima. Jednom sam pisao o glazbi , ali vezano samo uz slavonsku tradicionalnu glazbu. Ovaj tekst se dotiče sveukupune hrvatske glazbene scene. Svjedoci smo zadnjih godina kako vidimo porasta slušanja narodne glazbe. Sve više je klubova, discoteka, kafića u kojima svira narodna glazba, ili kako ju bolje nazvati turbo-folk . Jer se on dosta razlikuje od narodne glazbe. Ali ok idemo dalje. Zašto je to tako? Je li to zbog rata i svega što je vamo bilo na ovim područjima. Pa je dosta godina na neki način takva glazba ovdje bila zabranjena, pa je ovo nekakav bunt mladeži protiv toga. Kad se sjetim samo emisija u kojima se o toj glazbi raspravljalo. Na način da se popljuje svaka pjesma s tog područja, da se ocrni svaki pjevač s tog područja. I tako u meni se vrti to sve. Hrvatski mediji, glazbeni kritičari, svi praktički negiraju prisutnost narodne glazbe tj. turbo-folka u Hrvatskoj. Ali on je tu prisutan. I pustio je duboko korjenje. Koliko god oni to negirali, to je realnost u našoj zbilji.I što se onda događa maksimalan medijski linč svega vezanog uz to, pljuvanje po glazbi. i pjevačima. I što dobivamo? Dobivamo kontra efekat. Mladi sve više slušaju tu glazbu, sve više je ona popularnija u svim krugovima ljudi, ili ako već hoćete u klasama ovog društva. Jer ono je već postalo društvo po klasama. Najsmiješnija mi je scena kad netko poznat kaže da on tu takvu glazbu ne preferira, ne može slušati, a kad je kakva fešta obavezno se opija uz tu glazbu i luduje uz nju do rane zore. Ili kad netko tko je stariji od nas mladih. Tko je prošao ovaj rat, ali i živio u onoj bivšoj državi. I onda on meni kaže da mrzi narodnu glazbu, ali do devedesete je stajao pod titovom zastavom zaklinjao se na časnu partijsku i pjevao sve te pjesme i nikome tada to nije smetalo. I svi tako navode tisuću razloga zbog kojih ta glazba ne treba ovdje, kako je ta glazba neukusna i instant glazba. A ja bih pitao sve te naše kritičare. Ok, u svakom žitu ima kukolja tako i ovdje, ali zašto je ta glazba sve više popularna i sve više i mladih i starijih pjeva te pjesme i veseli se uz te pjesme. Koliko god sam slušao kritike i rasprave o tome nitko do sada nije okrivio da smo sami krivi za to. Da naša glazbena scena izleda gore nego kakav kokošinjac, gdje nema oroza da održava red. Održavamo tolike festivale, tolike nove kao pjesme izlaze. Ali te pjesme se tako malo slušaju. Tako slab odjek imaju u publici. Nekada smo pisali i skladali pjesme na koje su sve generacije skakale od male djece do starih, naših didova i baki. Sjetite se Miše Kovača samo. Njegove pjesme i danas kad pustiš u kafiću žare i pale. Jer pjesme imaju smisla. Pjeva ih čovjek koji zna pjevati, koji pjesmi da dušu i pjesmu pjeva sa srcem. I tu pjesma postaje vječna. Danas je kod nas postalo najvažnije što više novaca imati, i što veću glupost otpjevati. Isprdavamo se sa svojim svetinjama, svojim svetim ratom, s ljubavlju,sa svime. Ali sa svime. I onda su nama krivi pjevači i pjesme s istoka. Ali ni u jednoj njihovoj pjesmi(vjerojatno ima iznimaka) se ne vrijeđaju njihove društvene vrijednosti, vjera, nacionalnost. Imamo festivale koje proglašavamo vrhunskim, a sjetimo se naše voljene Dore, festivala koji je početkom devedesetih takve hitove davao, toliko smo se trudili pokazati svijetu da znamo i pjevati , da smo kulturan narod. Kako volimo stalno isticati europski narod. A sada slušamo s toga festivala pjesme koje uporno svake godine pobjeđuju, a među publikom one nemaju nikakvog odjeka, odnosno imaju ali minimalan u odnosu na tzv. turbo-folk. Ismijavamo tu vrstu glazbe, ali evo usporedbe, Željko Joksimović i pjesma Lane moje kakav su uspjeh postigli, a on je po našim glazbenim kritičarima instant zvijezda koja pjeva neukusne i neslušljive pjesme. Marija Šerifović i pjesma Molitva. Bila pjesma plagijat ili ne, ona je pobjedila. A mi smo se u to vrijeme svojim pjesmama borili u kvalifikacijama samo da bi došli u finalnu večer i nastupili. I to nam je bio vrhunski rezultat za pamćenje. Mislio sad da kad pobjediš ili budeš na nekom od prva tri mjesta da je to rezultat. Ali izgleda da je pobjeda sada s obrnute strane ljestvice, budi zadnji pobjedio si. Imao sam razrednika u srednjoj koji je u svoje vrijeme bi ovrhunski sportaš, gimnastičar, vrstan je matematičar i čovjek je i danas vrlo vezan za sport. I od njega sam učio da čovje ktreba težiti vrhunskim rezultatima, ali da do njih nećeš doći preko noći, nego mukotrpnim radom. Mislim da bi naši njega trebali poslušati. Sav taj pritisak na turbo-folk i tu vrstu glazbe je neuspješan, povezivanje te glazbe s neredima, tučnjavama, ženama upitnog morala, mafijom i nepoznatim novcem i ljudima u crnom. Opet ne drži svoju vodu. Evo primjera izlazim od svoje 15-e godine. Sveukupno osam godina. I stvarno sam obišao i kafića, klubova birtija i svakojakih mjesta. I naslušao se i od rocka i dancea do narodne glazbe. I mogu reći da nije važno kakva glazba svira ako će se budale tući i razbijati, ako će se netko drogirati ili ako će biti onih s upitnim moralom. Nije tome glazba kriva, nego odgoj. Svejedno gdje on bio on će se tući i razbijati i ubijati, kako je u današnjem vremenu normalno. Mislim da će ovako biti sve dok se na našoj glazbenoj sceni nešto i to korjenito ne promjeni. A to je kad se pjesme počnu pjevati radi publike i slušatelja. Radi nas, a ne radi njih, glazbenih kritičara i ljudi koji samo pričaju, ali ništa ne mijenjaju. I sve dok ovakvi tako reći , ajde bit ću kulturan kao ti naši poznati pa ću reći ti naše zvjezde pjevaju tolike hitove, po našim kafićima će i dalje svirati turbo-folk i mladi će uživati u njemu. Naši pjevači ne kuže što publika želi od njih. Ne moraju oni pjevati turbo-folk, ali bar mogu početi pjevati pjesme koje će ljudi slušati i koje neće za tri dana nestati s pozornice i sutra je se nećemo sjećati. Nitko nam nije kriv, sami smo si krivi. I mislim da je krajnje vrijeme da se nešto promjeni, ako želimo spasiti svoju glazbenu scenu i naše pjesme. A ne možemo reći da Hrvati ne znaju pjevati, znaju ali zbog pojedinaca ne mogu doći do izražaja ljudi koji znaju i koji pjevaju srcem i dušom.

- 10:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 13.06.2008.

Dvostrukost poslovica, da li to ima smisla?

Ovih dana kao i uvijek kad mi ovakve teme padaju na pamet mi se vrti svašta po glavi, stvarno ponekada razmišljam o pametnim stvarima. Ali tada dođem do takvih glupi zaključaka ponekad, a nekad razmišlja o glupostima pa dođem do pametnih zaključaka. I tako ovih dana mi se vrti baš neka čudan stvar u glavi, i pokušavam naći sredinu u tome. Ali ne mogu tu stvar staviti ni na glupu stranu ali ni na pametnu. Od pamtivijeka ljudi imaju neke poslovice, svaka ona za sebe ima neko značenje. Za svaki narod nešto drugo znači. Ali sve u svemu dok je ljudi bit će i poslovica i izreka raznih i razumljivih normalnom čovjeku do onih za koje treba dešifrirati značenje a kamoli smisao. E sad da ja prijeđem na ono što se meni mota po glavi. Naravno, kod mene su teme uvijek nekako vezana uz ljubav pa tako i ova. Jedan od poslovica kaže "Kad se najmanje nadaš netko će ti ući u život", a druga glasi "Ako digneš ruke od svega nećeš ništa ni postić". Dvije izreke na neki način, možda nisu izreke nekakve posebne ali toliko često ih čujem da ne znam gdje bi ih smjestio, no dobro. Svaka ta izreka govori suprotno, dovodi ih njihovo značenje u konačnici u sukob. Jedna kaže da kad se najmanje se budeš nadao netko će ti doći u život, netko će tebe naći i usrećit će te.Znači trebao bi prestati se nadati uopće razmišljati o tome što želim. I tek onda će se to ostvariti. I evo suprotnosti jer ona druga izreka kaže da ne smiješ odustati, da se treba boriti i da će se to onda tek ostvariti. Ne negiram niti jednu od te dvije izreke u svakoj ima nešto istine, ponekad. Ali ta dvostrukost tako mi je smiješna i nejasna jer jedna ti govori odustrani druga idi naprijed. I onda tako kroz život ti dolaze brojni događaji situacije i sve i svašta. I uvijek se nađe netko tko će ti reći ili jednu ili drugu, i koga onda poslušati. Jedni govore ovo drugi ono. Kao stariji su iskusniji treba ih poslušati. Ali ok kad jedno starije ti govori, ali ako ih bude više ajme tek onda budeš zbunjen. I sad gjde je tu sredina, da li ja pokušavam između dvije nemoguće stvari naći sredinu, ali opet te dvije stvari su tako često koriste u identičnoj situaciji. Jesam možda u krivu ispravite me slobodno. Uhvatio sam se toga kao pijan plota, ali kao što stari jludi stari kažu i na plotu svašta piše pa ne mora biti istina. Tako i to to su izjave koje jako dugo postoje, ali da lisu istinite ili ne . Hm? Teško je to reći ponekada jesu ponekad nisu. Ja volim često reći niti jedna od te dvije koliko sam do sada u svom životu pratio takve stvari ne vrijede, tj. nisu vrijedile do sada. Tako da ne vjerujem u njihovu snagu i točnost niti sad baš. Ali nekako me muči ta suprotnost tih izreka. Ja ću nastaviti tražiti svoju sredinu u vezi ovoga moram naći svoj odgovor, ali nekako mi je ta tema bila zanimljiva i morao sam je podijeliti s vama, možda je i glupa a ne znam. Vi recite svoje mišljenje baš me zanima.

- 18:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 07.06.2008.

Svako zašto ima svoje zato!!

Razgovarajući sa svojom prijateljicom o životu i događajima koji su nam se dogodili u životu, bili oni lijepi ili ružni. I onda jedna njezina rečenica; Zašto?. Dugo sam razmišljao i prebirao to njezino pitanje u svojoj glavi. Tako kratko pitanje i jednostavno, a tako kompliciran i težak odgovor. Vjerojatno se menogi neće složiti s mojim odgovorom na zašto. Njoj sam već rekao svoje mišljenje o tome, ali želim ga podijeliti i sa vama. Sad smo već odrasli ljudi na neki način, i prošli smo u životu i lijepih i manje lijepih trenutaka. Mnoge priče su završile ostale u prošlosti, neke su se nove otvorile. Sve u svemu život ide svojim tokom. mnogima nikada ne jasnim, ali on svoj put upisuje u našu knjigu. S vremenom čovjek koračajući putevima svog svijeta, stane i osvrne se unatrag, pogleda što je sve bilo u životu. Što je prošao od dana svog rođenja do tog trenutka kad se okrenuo i pogledao svoju prošlost. Puno stvari i događaja koji nam se dogode, ne dadu nam automatski odgovor to je bilo zbog toga, nego kako vrijeme prolazi odgovori na mnoga pitanja sama dolaze. Na neka možda nikad nećemo i saznati pravi odgovor, ali moramo si sami napraviti nekakav odgovor na ta pitanja da bi mogli mirnije i bolje krenuti u današnji dan u sutrašnje jutro. Tako u tom razgovoru mene i moje prijateljice to pitanje je zaigralo maštu, uzbunilo osjećaje, poremetilo na neki način razum, jer i ja sam se zapitao, da točno zašto su se neke stvari morale dogoditi. Neovisno bile one našom voljom ili protiv naše volje. Bile one pozitivne ili negativne. Razmišljam tako o tome, i onda mi nekakva slika se počinje slagati u glavi. Razmišljam onako banalno o tim nekim događajima, i postavljam sam sebi pitanje, A da je bilo drugačije nego što se dogodilo?. I odlazi mi odgovor, u glavi na to pitanje zašto. Da se je dogodilo drugačije, vjerojatno i slijed događaja poslije toga ne bi bio isti, i tko zna kuda bi me život odnesao, gdje bi završio. Kako bi živio. A onda pogledam sebe, i sebe kao osobu. I vidim da sma se izgradio u osobu sa osjećajima, s razumom. nekada tvrdoglava, nekada nasmijana, željna šale, nekada tužna, i željna zagrljaja utjehe. Pogledam svoju obitelj, svoje prijatelje oko sebe, koji me vole cijene i poštuju ovakvoga. A takav kakav sam, kao osoba ne bi bio da se nisu dogodili baš ti događaji za koje se pitam zašto. Za mene je odgovor skriven u tome. Da bi postao ovakav čovjek, mnogi koji me čitate već me i dosta poznajete jer sam i s vama nekima u kontaktu, a neki i osobno me znate, morao sam u životu proći to što sma prošao. Da bi ovdje došao, jer vjerojatno ne bi da su neki događaji se drugačije odigrali u mom ili vašem životu ovdje sad bio i pisao i nebi izgradio neka prijateljstva koja sam izgradio s vama nekima. Zbog toga ne žalim. Svako ima svoj put kojim mora ići i svaki događaj koji nam se dogodio nije se dogodio zbog neke igre, već da bi mi sami sebe upoznali shvatili, cijenili, to zadnje je najvažnije. Svaki događaj u mom životu lijep ili manje lijep je ostavio na neki način trag na svakome od nas, koji nas je upotpunio kao osobe, s kojim smo postali još karakternije i zrelije osobe. Svjesne života i onoga što on donosi. Na neki način svaki taj događaj nas je pripremio za ono što će već doći možda danas. Što će biti sutra nitko ne zna, čak niti ovi na vremenskoj prognozi ne mogu sto postotno znati, mogu smao predviđati, ali pravu istinu ne mogu znati, ali zato nas događaji iz prošlosti uče što se može biti i da budemo spremniji i pametniji kad nam se u budućnosti nešto desi. Kao što smo ja i ta moja prijateljica nakon toliko godina ponovno se čuli i sreli. Sve to ima svoje. I sad pitanje zašto smo se baš sad sreli i čuli ima svoje zato. Možda odgovor sad ne vidimo, ali on je tu i mi ćemo ga shvatiti i moći ćemo reći to je bilo zato. Možda se mnogi neće složiti sa mnom u vezi ovoga ali u tome i je bit da vjerojatno neki ne gledaju na to kao ja, ali ja sam zbog svega u životu što sma prošao počeo gledati tako, jer lakše se je okrenuti i upregnuti prema naprijed, nego da se cijelo vrijeme okrećem za sobom i postavljam si pitanje zašto. Jednostavno kad me netko pita zašto ti se je to dogodilo smao kažem zato, i pokažem na sebe i ono što sma bio prije toga i što sma poslije toga.

Image Hosted by ImageShack.us

- 14:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 03.06.2008.

A ja živim i u živam....

Dragi prijatelji kao što je nekako postalo normalno za mene, malo me ima malo me nema. Neću se više ispričavati, jer može se opet to dogoditi. Tako je u zadnje vrijeme kod mene i nadam se da ćete razumjeti. Bliži se to dugo isčekivano ljeto. Na jedan veliki način i ja ga volim, Ne samo jer ne moram biti ubundan u debele veste, majice, kapute. Nego zbog toga što u ljetno doba ljudi su nekako otvoreniji prema van. Imam osjećaj da je neke probleme lakše riješavati u društvu preko ljeta nego zimi. Ovaj vikend mi je bio dosta buran i aktivan. I što je najbitnije bio mi je jedan od boljih izlazaka ove godine. Stvarno sam se razveselio kao što dugo nisam. Često znam s društvom izaći i dalje od našeg mjesta, i te naše svakodnevice. Ovaj puta su to bile Našice. I to čak dva puta u jednom danu ići tamo, to nismo jako dugo učinili. Prošle godine sam s društvom skoro svaki drugi dan bio u Našicama ili na pizzi ili u gradu, ali ove godine još nisam nikako bio. Subota popodne vodi se priča između mene i mojih starih prijatleja još uz to i susjeda kako je ovdje u našem kraju već dosadno i monotono postalo i što bi mogli raditi popodne. I kome pada na pamet jedna luda ideja ako ne meni. Dao sam prijedlog idemo u Našice i tako se nas trojica uputismo u tamo. Nisam se dugo toliko nasmijao kao to popodne, ali u sjećanju će mi ostati urezan jedan događaj od tog popodneva. O kojem se pričalo još dva dana kasnije. I tako prošlo to popodne i vratili se nas trojica svome kraju i planiramo kuda u večernji izlazak. Plan je bio ići u Brod, ali sam ipak sa svojim kolegicam i kolegom opet završio u Našicama i bilo je ponovno ludilo. Vikend je previše ludo prptekao ne vjerujem da bi se takav mogao ponovno ponoviti, no vidjet ćemo. Živim i uživam, nakon dugo vremena i mene je nešto potaklo da neke probleme jednostavno ako su trenutno ne rješivi ostavim sastrane i malo uživam u životu dok sam mlad. Ovaj put se neću žaliti na ljubav i te stvari, jednostavno i to sma stavio po strani, kao što su se moje kolegice čudile sinoć mojim odgovorima na njihova pitanja u vezi cura tako neka i ostane. Iako možda ću danas sutra zbog toga se kajati, ali svoju riječ ću bar još neko vrijeme održati, a to je da ne prilazim više djevojkama, neka one maeni malo priđu ili bar nekakav znak daju, jer tad ću znati da se toj djevojci sviđam. Ali ako toga ne bude onda ništa. Hehe. Došlo je vrijeme i da ja malo promijenim taktiku i da budem makar izvana hladan.Pa kako bude da bude, jednostavno želim vidjeti kako je to i kako će ljudi reagirati na takvo moje ponašanje. Ali po nekim događajima od subote, neću trčati pred rudo ali mislim da bi moglo bar donekle biti pozitivno.

Image Hosted by ImageShack.us

- 10:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 20.05.2008.

Putuju oblaci.....

Nakon par tjedana lijepog vremena i sunčanih dana, došli su oni kao nezvani gosti, noseći sa sobom nešto uvijek novo. Nešto drugačije. Iako mnogi od nas ne vole kišu oblačno vrijeme, jer djeluje previše zamorno, monotno, ponekad tužno i hladno. Oni uvijek dolaze ne pitajući nas da li ih želimo nad svojim nebom. Putuju nebeskim prostranstvima. Vjeter ih nosi, baca, tjera na sve strane. Nekad dobrodošli nekada toliko dosadni. gledam ih kako plove nebeskim plavetnilom. Ponekad svi zajedno, ponekad svaki za sebe. Gledam ih i razmišljam na što me podsjećaju ti oblaci?. Podsjećaju me najviše na ljude. Koji kao i oblaci nezvani i neželjeni ulazimo jedni drugima u život nekad noseći radost nekada tugu. Stalno se pitam da li je to igra života da i nas vjetar života nosi tamo vamo kao o vjetar na nebu koji nosi oblake. Možemo li svojim životom sami upravljati ili smo osuđeni na taj vjetar koji će nas nositi bez pitanja i našeg odobrenja malo vamo malo tamo. Kao što ovi kišni oblaci prolaze nebom, dolazeći o odlazeći i svaki puta ponovno i opet ponovno. Svaki puta sve je isto samo malo različito, jer se vremena mijenjaju. tako i ljudi ne dolaze isti ljudi u naše živote, uvijek se pojavi netko novi, ali opet s jedne strane sve se svodi na isto, ili na dobro ili na zlo. Putuju oblaci putuju i ljudi ovim zemaljskim životom, htijeli ili ne jednima nosimo radost drugima tugu.b Jedni drugima sudimo, ali sebe ne vidimo, jer ipak taj vjetar života nas prisiljava ponekad da idemo i protiv svoje volje. Iako znamo da to nije uredu. Ipak to činimo. Kao što svaki oblak na nebu ima svoj put iako on sam ne zna što ga čeka, tako i svatko od nas ima svoj put koji je negdje kod Boga zapisan, ipak ne znamo mi sami gdje je sljedeće nebo tko je ispod tog neba nad kojim ćemo mi raširiti svoje oblake, hoćemo toj osobi donijeti radost ili tugu. Ta veličanstvenost života je u neznanju. Oduvijek tragamo za odgovorima. Ali koliko god tragali pitanja je sve više, a odgovora sve manje. Koliko god htijeli saznati što će biti zašto se to dogodilo nikada tu tajnu nećemo otkriti nije naše da ju otkrivamo, nego da ju živimo. Kao oblacina nebu da putujemo ne razmišljajući kuda idemo, nego da uhavatimo život pod ruku i njega se čvrsto držimo, jer nas može već sutra vjetar života ostaviti negdje daleko u nebeskim prostranstvima.Iako ne volimo te oblake, i mi smo kao oni jer kad uđemo u nečiji život on ne zna što smo mu donijeli, tako i ti oblaci ne znamo što nose nešto novo, no je li to dobro ili loše, nije na nama da sudimo o njima sve je to Božja volja.

- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 22.04.2008.

Srce piše ruka drhti, nastaju nove pjesme...

U snovima

U snovima čuo sam ti glas
Bio je tih i slab
U snovima sam te vidio
Tako lijepu, mladu kao sad

U snovima čuo sam ti glas
Bio je nježan i slab
U snovima sam te vidio
Svu uplakanu kao onog dana kad si odlazila
U snovima sam te vidio
ma sve je to bio san ja sam i danas sam
Nemoj me druže pitati

Pitaš me druže
Što me večeras muči
Ništa druže stari to samo moje srce tugu luči

Nemoj me druže pitati
Što mi srce pati
Jednog ćeš dana i sam saznati
Nemoj me druže pitati
Nema sad ništa što će
moje srce razveseliti

Da joj mogu zadnji poljubac dati
mogao bih mirno umrijeti
Nemoj me druže pitati
Ne mogu je zaboraviti

I jenda od meni najljepših mojih pjesma odlučio sam je podijeliti s vama:

Bila si život moj

Ti misliš da si time sve riješila
da nisi ništa zgriješila
Što drugima nanosiš bol
I samo misliš na život svoj

Al nek ti bude
Život teče dalje
Živi život svoj
Al sjeti se nekad
Bila si život moj

- 13:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 08.04.2008.

Moje pjesme, rukom napisane, u srcu ostale!!

Ove pjesme su izraz mojih osjećaja, nastale su jako davno, ali kad ih sad čitam vidim sebe u svakoj riječi u svakom stihu pjesme. Podijelit ću neke pjesme s vama. Nadam se da će vam se svidjeti.

Sjena

Kiša je tiho padala Suzu iz oka mog
te noć nisi vidjela
Stajao sam pred tobom
Sa tužnim srcem
s punim bolom

Nisam ništa rekao
Oko je sve govorilo
Ali je kiša suzu sakrila
A ti si ko sjena
U kišnoj noći nestala

I sada nakon dugo vremena
Kiša me opet na tebe podsjeća
Al suze iz mog oka
Više ne mogu da teku
Samo kiša budi stare rane
Koje će da uvijek peku



Na kraju

Od svih riječi što si te noć izrekla
U meni je samo jedna ostala
Otišla si, davno prije
A ja te volim kao što nitko nikad nije

Ni sam ne znam što te je odvelo
Koga je tvoje ludo srce voljelo
I sam sam na kraju ostao
Život svoj sam bez tebe živio

I prolazi tako vrijeme
A na duši isto breme
Isti teret dušu stišće
A moje srce tvoju ljubav išće


Kiše kao lude padaju

Sjećam se kao da je jučer bilo
Tvoje srce me je grijalo
A sve je tako brzo nestalo
Čitav svijet mi se srušio

Od mene ti si tada ozišla
Ali si i moje srce sa sobom odnijela
I sada kiše kao lude padaju
I sjećaju me na tu ljubav nesretnu

I ko zna gdje si sada ti
Tko ti cvijeće u zoru donosi
A ja nemam snage nikog voljeti
A kamoli mu cvijeće nositi



Svaka ova pjesma je pisana s nekim osjećajem. Nije pisana s nekim razlogom ili zbog nekoga. Samo odjednom su mi stihovi znali početi navirati i morao sam ih zapisati. Tako i danas ima još hrpa bilježnica u kojima su zapisani brojni stihovi, ali nikad nisu sročeni u cijele pjesme. Nekako sam prestao pisati ih. Možda mi se opet probudi u meni ta želja za pisanjem pjesama. Možda ovaj put budem imao ali dobar i sretan razlog za pisanje pjesma. Tko zna. Evo vam ove pjesme trenutno pa sami procijenite kakave su vam.

- 23:49 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 05.04.2008.

Sjena... (objašnjenje)!?

Tekst sjena, vrlo neobičan tekst za mene i moj način pisanja. Ali tih dana bio sam sam u sebi u nekoj potrazi za nekim odgovorima, zbog svih događaja u mom životu koji su se zbili, neki vama znani neki ne. I onda se u meni počelo javljati pitanje kako samom sebi dati odgovor. Jer s kime sm god razgovarao o svemu ne samo o sebi, već o svima nama sa svojim prijateljima. Nitko mi nije ponudio neki odgovor koji bi u meni zaigrao maštu koji bi me trgnuo iz ovog sivila u kojem sam. Nije da ti odgovori su bili krivi, nego ja sebe nisma vidio u tim odgovorima, u tim mogućnostima. I onda sam odlučio se na razmišljanje o tome. I tako kroz moju glavu se vrtio cili moj život. I tako dok sam razmišljao o sebi počele su mi navirati teme o kojima bih mogao pisati. I tako par dana se meni to vrtilo u glavi, jednu večer sjedim na kavi s društvom i odjednom mi se počela motati riječ sjena po glavi. I tako počeo sam tu sjenu staviti negdje u te priče tekstove koji su mi se vrtili po glavi. Prvotna ideja teksta o sjeni nije trebala biti ovakava. tekst je trebao biti napisan na način tipičan meni i mom pisanju. Ali kad sam tu večer sjeo za komp i počeo pisanje, iz mene je samo izlazilo i ono idem napisati tekst do kraja pa kako ispadne. I došli smo do ove situacije tekst je napisan i objavljen i ja sam vam obećao dati pojašnjenje teksta. Pa ajmo ovako. Odmah da na početku razjasnim jednu stvar. Sjena možemo biti i mi ali možemo biti i mačak stari. Ovisno kako nam je u životu. Ali ako smo sjena kao u ovoj priči koja luta i traži drugi dio sebe. Tu sam htio reći da i kad prođemo što ljudi znaju reći sito i rešeto, iapk nije sve gotovo i baš onda kad nas i zadnji kap snage ostavi i mislimo to je to. Može nam se život okrenuti. Ali opet neće to doći samo od sebe, kao ni u priči koju sam napisao. Iako je ovo surovo vrijeme, i ljudi se sve više zatvaraju u sebe, nekad treba riskirati i pustiti nekoga u svoj život. mnogi kažu da ali to nije to. Znam i razumijem da nije to. Ali tko kaže da ne može biti, može na početku biti grozno a kasnije divno i savršeno samo treba pogledati životu u oči, možda će nas opet sruštiti ali ne treba stati, možda tzv. stari mačak ovaj put baš nas čeka. Život je takav da se igra i da ne bira igrače u toj igri. Jedan dan imaš sve drugi ništa ali ne mora značiti da je tu kraj. Mačak, uvijek su se mačke vezale uz mistične priče. Od Eipta do tzv. vještica. Ali i sami smo svjedoci kako su mačke mudre i pametne životinje. I kako će tu svoju vještinu i znanje znati iskoristiti. Zato sam u priču stavio i tog starog mačka. Gdje i mi možemo biti mačak. S njime sam htio reći. Ma koliko god bilo nam dobro u životu sve bilo sjajno, ili kako mnogi znaju reći ma boli me ona stvar za sve meni je sve ravno. I tu stranu razumijem. Ali opet biti ravnodušan prema svemu i svakomu nije dobro. Jer sutra je nova stranica možda ta stranica života neće biti ispisana lijepim slovima i bit ćemo sami i odbačeni, nećemo imati se kome obratiti. Zato treba uvijek u životu biti spreman pružiti ruku. Jr možda je ta sjena koja će doći u naš život ono što čekamo, kao što je stari mačak u priči čekao te večeri na starom plotu. Imati sve a nemati ljubavi je kao ptici biti bez krila. Tako i u mojoj priči o sjeni, samo kad pogledamo na kraju na što nam se svede život, da dio sebe damo nekome. Bez obzira na sve. Imati sve u životu a sebe ne dati s nekim podijeliti, ma kao da nisi živio. Biti sam u sebi i sebe gledati u ogledalu ma je dobro nekad ali cijeli život. Kakav je to život, pun praznine. No, svatko bira svoj put i što će uraditi, nikome neću reći da mora nešto učiniti tako niti sada. Ali svi smo mi na kraju života mnogo put bili sjena ili mačak. Pogledajte samo svoj život do sada. Iako smo mladi, prošli smo mnogo toga. Možda nas sutra čeka tuga ili sreća, ovisno što nam je život priredio, ne treba odustati treba ići naprijed. Nemojte dopustiti da vas uništi netko ili nnečija djela i riječi ma koliko boljele. Po konju koji je dobio sto puta batina što je još deset, ma nek udaraju ali mom srcu ništa ne mogu. Ja sam ovakav kakav sam i neće me u vremenu ostaviti iako sam bio na dnu kao i mnogi od vas možda je vrh daleko ali isplati se ako ne zbog ikoga onda zbog sebe

- 16:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

design by Lanna